» Poučna priča o zanemarenoj ljubavi zbog koje su mnogi zaplakali

Poučna priča o zanemarenoj ljubavi zbog koje su mnogi zaplakali

Poučna priča o zanemarenoj ljubavi zbog koje su mnogi zaplakali

Kad sam te noći stigao kući, dok je moja žena postavljala večeru, uzeo sam je za ruku i rekao - Moram ti nešto reći.

- Sjela je i jela u tišini. Primetio sam bol u njenim očima. Odjednom nisam znao kako da otvorim usta. Ali morao sam joj dati do znanja što mislim.

- Želim razvod - rekao sam smireno. Nije izgledala iznervirano mojim riječima, nego me tiho upitala - Zašto? - Izbjegavao sam njeno pitanje. To ju je razljutilo. Bacila je pribor za jelo i počela da viče na mene - Ti nisi čovjek! -

Te noći nismo više razgovarali. Plakala je. Znao sam da je htjela da sazna šta se dogodilo s našim brakom. Ali nisam joj mogao dati zadovoljavajući odgovor, izgubila je moje srce zbog Ivane. Nisam je više volio. Samo sam je žalio! S dubokim osjećajem krivice, napravio sam sporazum za razvod koji je navodio da njoj pripadne naša kuća, naš auto i 30 odsto udjela u mojoj firmi. Pogledala ga je i onda poderala na komadiće. Žena koja je 10 godina svog života provela sa mnom za mene je postala stranac.

Bilo mi je žao njenog uzaludno potrošenog vremena i energije, ali nisam mogao da povučem šta sam rekao jer sam volio Ivanu. Počela je da plače preda mnom, što sam i očekivao. To njeno plakanje za mene je zapravo bilo pravo olakšanje. Ideja o razvodu, koja me opsjedala nekoliko nedjelja, činila se sada čvrščom i jasnijom.

Sljedeći dan, došao sam kući jako kasno i našao je za stolom kako nešto piše. Nisam večerao nego sam otišao direktno u krevet i odmah zaspao jer sam bio umoran od ispunjenog dana sa Ivanom. Kad sam se probudio, ona je još bila za stolom i pisala. Nije me bilo briga pa sam se okrenuo i nastavio da spavam. Ujutro mi je dala svoje uslove za razvod: nije htjela ništa od mene, ali je trebalo da odložimo razvod mjesec dana. Zahtijevala je da se u tih mjesec dana oboje trudimo da živimo normalno koliko god je to moguće.

Njeni razlozi su bili jednostavni: naš sin ima ispite u tih mjesec dana i nije htjela da ga opterećujemo našim propalim brakom. To je za mene bilo prihvatljivo. Ali imala je još jedan zahtjev, htjela je da se prisjetim kako sam je nosio u našu svadbenu sobu na dan našega venčanja. Zahtijevala je da je u tih mjesec dana, svako jutro nosim iz naše spavaće sobe do prednjih vrata. Mislio sam da je totalno poludjela. Ali da nam te zadnje zajedničke dane učinim podnošljivima, pristao sam na njene čudne zahtjeve.

Rekao sam Ivani kakve uslove žena postavila za razvod. Glasno se nasmijala i mislila da je to apsurdno. - Bez obzira na njene trikove, mora se suočiti sa razvodom - rekla je prezrivo. Moja žena i ja nismo imali nikakav fizički kontakt otkad sam ja izrazio svoju želju za razvodom. Dok sam je nosio prvi dan oboje smo djelovali nespretno. Naš sin je tapšao iza nas - Tata drži mamu u naručju. - Te riječi su me pogodile. Od spavaće do dnevne sobe pa do vrata, hodao sam preko 10 metara s njom u naručju. Zatvorila je oči i tiho rekla - Nemoj našem sinu govoriti za razvod. -

Klimnuo sam glavom, pomalo uzrujan. Spustio sam je pred vratima. Otišla je na autobusku stanicu. A ja sam se odvezao sam do kancelarije. Drugi dan bilo nam je mnogo puno lakše. Oslonila se na moje grudi. Mogao sam da osjetim miris njezine bluze. Shvatio sam da nisam tu ženu pogledao pažljivo već dugo vremena. Shvatio sam da više nije tako mlada. Imala je nekoliko bora na licu i kosa joj je bila proseda. Naš brak je na njoj ostavio danak. Na minut sam se upitao što sam joj to učinio.

Četvrti dan kad sam je podigao, osjetio sam kako se osjećaj intimnosti vraća. To je bila žena koja je dala 10 godina svog života za mene. Peti i šesti dan osjetio sam kako osjećaj intimnosti opet raste. Ivani nisam rekao ništa o tome. Kako je tih mjesec dana odmicalo, bilo je sve lakše nositi je. Možda me svakodnevna vježba učinila jačim. Jedno jutro birala je što će obući. Isprobala je nekoliko haljina, ali nijedna joj nije pristajala. Zatim je uzdahnula - Sve su moje haljine postale prevelike. - Odjednom sam shvatio koliko je smršala i da je to zapravo razlog što mi je bilo sve lakše nositi je. Odjednom mi je sinulo. Nosila je toliko tuge i gorčine u srcu. Nesvjesno sam pružio ruku i pogladio je po glavi. Naš sin je došao u tom trenutku i rekao - Tata vrijeme je da nosiš mamu napolje. -

Gledajući svaki dan kako njegov otac nosi mamu u naručju, za njega je postalo bitan dio života. Moja žena ga je pozvala da se približi i čvrsto ga zagrlila. Okrenuo sam glavu na drugu stranu jer sam se bojao da bih se mogao predomisliti u zadnjoj minuti. Tada sam je uzeo u naručje, hodajući preko spavaće do dnevne sobe, pa u hodnik. Njene ruke obgrlile su moj vrat tako prirodno i nježno. Držao sam je čvrsto, baš kao i na dan našega venčanja. Međutim, njena sve lakša tjelesna težina me činila jako tužnim. Zadnji dan, kad sam je držao u naručju, jedva sam koraka mogao napraviti. Naš sin je otišao u školu. Držao sam je čvrsto i rekao - Nisam primijetio da je u našem životu nedostajalo intimnosti. -

Odvezao sam se do kancelarije. Istrčao sam iz auta bez zaključavanja vrata. Bojao sam se da bi mogao da promijenim mišljenje. Hodao sam gore. Ivana je otvorila vrata, a ja sam joj rekao - Žao mi je, ali ja više ne želim razvod. - Pogledala me zapanjeno, a zatim dotaknula moje čelo. - Imaš li groznicu? - rekla je. Sklonio sam sam joj ruku s moje glave. - Žao mi je, Ivana, rekao sam, neću se razvesti. Moj bračni život je bio dosadan vjerovatno zato što ni ona ni ja nismo cijenili pojedinosti u našim životima, a ne zato što više nismo voljeli jedno drugo. Sada shvatam da od trenutka kada sam je nosio u naručju na dan našega vjenčanja, trebalo je tako da je nosim dok nas smrt ne rastavi. - Ivana kao da se odednom probudila. Opalila mi je šamarčinu, zalupila vrata i briznula u plač. Otišao sam.

U cvjećari na putu kući sam naručio buket cvijeća za moju ženu. Prodavačica me pitala šta da napiše na kartici. Nasmijao sam se i napisao: Nosiću te svako jutro dok nas smrt ne rastavi. Te noći sam stigao kući s cvijećem u ruci i osmijehom na licu. Trčao sam uz stepenice, da bih našao svoju ženu u krevetu - mrtvu. Borila se s rakom mjesecima, a ja sam bio toliko obuzet Ivanom da nisam ništa primijetio. Znala je da će ubrzo umrijeti i htjela me spasti od bilo kakve negativne reakcije našeg sina na razvod. Barem sam u očima našeg sina ispao brižan suprug.

Mali detalji u vašim životima su ono što je stvarno važno u vezi. To nije vikendica, auto, nekretnine, novac u banci. To samo stvara okruženje pogodno za sreću, ali ne može dati sreću u vama. Dakle, nađite vremena da budete prijatelji i napravite one male stvari jedan za drugoga da izgradite intimnost. Da imate pravi srećan brak!
  • Nazad
Komentari
avatar
Lepa priča, ali samo priča.

  • 2016-08-17

Kategorije

Chat