» Alajbegova slama

Alajbegova slama

Alajbegova slama

 

I sjetih se kako je naš otac često imao običaj, kada nešto slomimo ili razbijemo, reći: "Nije vam ovo, bolan, Alajbegova slama!". I trudili smo se da popravimo stvari, računajući da je ta "Alajbegova slama" trebala da znači da je nešto valjda jeftino, ili, najvjerovatnije, ničije, a da je ono što sam razbio pripadalo nekome i da je bilo prilično skupo. 

 

Svetsko blago, Alajbegova slama

Inspekcija Ministarstva za kapitalne investicije uputila je 12 rešenja, koja su postala izvršna, o rušenju bespravno podignutih objekata u zoni zaštićenoj Uneskom...

…nastupilo vreme "kapitalne divlje gradnje". Tako se događa situacija da smo mi, verovatno jedina zemlja u svetu, koja ne poštuje spomenike od svetskog značaja na sopstvenom tlu…

 

 

 

 

Javna preduzeća u Srbiji kao alajbegova slama

…raznosi i razvlači ko kako stigne, ali isključivo po partijskoj liniji…

 

Legat kao alajbegova slama

…ali se ništa nije promenilo u pogledu sudbine legata uglednih imena kulture i umetnosti, među kojima je i legat slikara Nedeljka Gvozdenovića. Iako je ovaj značajni umetnik zaveštao Beogradu, ugovorom o poklonu i testamentom, preko 600 umetničkih dela i 3,5 miliona dinara za uređenje memorijalnog prostora…

 

…država i vlast ne prestaju da kradu i otimaju, a građanima Alajbegove slame ostaje neposlušnost kao poslednje oružje…

 

Kod nas, kao i u većini tranzicionih društava, odgovornost je jedna od onih kategorija koja prolazi kroz duboku transformaciju, ali kako ovaj proces još ni izdaleka nije završen, vrlo je široka lepeza shvatanja profesionalne odgovornosti. Ono zavisi i od vlasničke strukture preduzeća, i od broja i strukture zaposlenih, i od vrste delatnosti, a najčešće od samih top menadžera i njihovog shvatanja ovog pojma. Ponekad čak i od njihovog trenutnog raspoloženja i okolnosti. Upravo nedostatak precizne regulative o podeli kompetencija i o preuzimanju pune moralne, pravne i svake druge odgovornosti za eventualne štetne posledice, kao i nedovoljno izgrađena lična svest o ovom pitanju, i to na svim hijerarhijskim i društvenim nivoima, stvaraju atmosferu u kojoj je i dalje prisutan sindrom „Alaj-begove slame”.

 

 

 

Puno toga u BiH može se nazvati alajbegovom slamom. U Novom rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića stoji da je alajbegova slama imovina bez gospodara, nešto „općinsko“, s čime svatko može raditi što ga volja. Previše je toga u BiH što može poslužiti kao dobar primjer pojašnjenja sintagme alajbegova slama, što nimalo nije dobro za BiH. Prema nekim izvorima sintagma alajbegova slama nastala je u vrijeme Prvog srpskog ustanka protiv turske vlasti, kada je navodno neki beogradski alajbeg svojim četama zapovjedio da raznose slamu. Ta nevrijedna alajbegova slama postala je tako simbol onoga o čemu nitko ne vodi računa, što je svačije i ničije.

U Hrvatskoj općoj enciklopediji stoji da je alajbeg neposredni zapovjednik spahija i zaima u sandžaku, koji po položaju odgovara pukovniku (miralaju). Povremeno zamjenjuje sandžak-bega, a alajbeg je također naziv za pročelnika tabačkog esnafa (kožarskog ceha) i zapovjednik oružničke pukovnije u vilajetu. U ovoj enciklopediji stoji da je u Bosni taj čin ukinut 1838. Alaj (na turskom alay) je mnoštvo, masa, svjetina, parada, svečana povorka, svečanost. Alaj-čauš je vođa četa sinjskih alkara kopljanika i vojvodin zamjenik. Riječ alaybeyi na turskom nastala je od riječi alay i bey koja znači beg. Previše je alajbegove slame oko nas, a još više mlaćenja - prazne slame!

Imajući u vidu aktuelnu situaciju i, na primjer, odnos prema svojim grobljima, izraz u kojem se spominje „tursko groblje“ nije samo sinonim za nečiju nezainteresovanost i nebrigu, već očituje i realno stanje prostora na kom se nalaze zemni ostaci naših predaka…

 

 

 

 

Izreke koje se u narodu i dan-danas čuju, a odnose se na „Turke“ i već više od jednog stoljeća od nestanka Osmanskog carstva, uglavnom su pežorativnog karaktera i sa omalovažavanjem govore o jednom narodu čiji potomci su ostali na ovim prostorima. „Pusto tursko“, u najboljem značenju, žal je za nekim boljim vremenima, a „Alajbegova slama, Alajbegovina, sintagma koja se koristi da označi nešto što je ničije, imovina bez gospodara, što se može bez pitanja uzeti, ono što nema vlasnika, odnosno nešto o čemu niko ne vodi računa.

 

 

 

 

“Alajbegova slama” je tipično naš izraz. Iako je sama reč alajbeg (ili, kao vlastito ime – Alajbeg) turskog porekla, ova fraza ne postoji ni u turskom, ni u ostalim orijentalnim jezicima, niti je, pak, zabeležena u bilo kom drugom jeziku na svetu.

Ponikao iz života, u posebnim istorijskim okolnostima, izraz alajbegova slama svedoči o vremenima u kojima je nastao, ali i o našim naravima i navikama, koje ne samo da se u novija vremena nisu izgublie, nego su možda postale i izraženije, o čemu svedoči i današnja vrlo česta upotreba ovog izraza.

 

 

 

 

 

Po tumačenju Abdulaha Škaljića, autora rečnika “Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku”, alajbegova slama označava "imovinu bez gospodara, nešto što može svako uzimati i koristiti ", dakle – nešto što je svačije i ničije, što se može raznositi i trošiti bez ikakve mere i kontrole.

 

Da bi se došlo do odgovora na pitanje kako se u našem jeziku razvio frazem s ovakvim značenjem, potrebno je razjasniti značenje same reči alajbeg (jer se pretpostavlja da svi znamo šta je slama).

Po Škaljiću, alajbeg je bio zapovednik spahija u sandžaku. Svaki je sandžak imao svoga alajbega. Kasnije, nakon reforme turske vojske, alajbeg je postao naziv za komandanta žandarmerijskog puka. Kao starešina alaja, paravojne ili vojne jedinice veličine današnjeg puka, alajbeg je za dugo vreme turske carevine, bio zapovednik feudalne vlastele u jednom sandžaku. U slučaju rata, svi ti feudalni posednici, sitniji – timarioti i krupniji – zijametlije, svrstavali su se u alaje (pukove) i pod komandom alajbega branili Tursko carstvo ili išli u ratne pohode. Uz to su bili obavezni da obezbede seno, slamu i sve druge potrebe za jahaće i tovarne konje u svojim alajima. Dalo bi se pretpostaviti da se, iz neodgovornog odnosa prema toj zajednički skupljenoj imovini pod alajbegom, razvio izraz alajbegova slama.

 

Sa slabljenjem centralne vlasti u Otomanskom carstvu, koje će krajem XIX i početkom XX stoleća postati "bolesnik na Bosforu", neodgovornost i javašluk su se sve više širili, pa je, kao odraz toga stanja, verovatno, nastao i izraz o kojem je ovde reč.

Možda je nastanak ovog izraza u vezi i sa nekim konkretnim događajem, sa pričom o raznošenju slame nekog određenog alajbega. Ovo je sasvim moguće, pogotovo kada se u obzir uzme činjenica da neki izvori navode izraz sa velikim početnim slovom.

 

 

 

 

O ovoj frazi, ostalo je zabeleženo kazivanje književnika Ćamila Sijarića, koji ga, na osnovu svoje umetničke uobrazilje, prikazuje ovako: "Dođe ljeto, bezvodno: nema trave, nema sijena, nema čime prezimiti silna stoka. I kada nastane zima, svi potrče alajbegu i njegovim slamama, prikupljenim za vojne potrebe. Svako grabi i trpa na svoja leđa koliko može da ponese, kako bi spasao blago. I može se pretpostaviti da je u nekom slučaju sa nekim alajbegom bila čitava drama oko te slame. Oko tih alajbegovih slamišta, oko stogova, skupljali su se ljudi i raznosili koliko je ko htio i mogao. I sve je okolo bilo žuto od te rasturene slame... To je, valjda, neka istina i neki fakat o tome kako je nastao izraz alajbegova slama."

 

 

 

 

Osim ovog i još nekih literarnih viđenja, sigurnijih dokaza o nastanku ovog našeg veoma često upotrebljavanog frazema – nema. Ali, jedno je ipak sigurno: izraz će još dugo svedočiti o našoj nasleđenoj i održavanoj navici da ne vodimo brigu o onome što je zajedničko ili mu se vlasnik ne zna.

 


Loading the player...
  • Nazad
Komentari

Kategorije

Chat